Kada otpočnemo proučavati utjecaj kalvinizma kao društvene sile u povijesti SAD-a, nailazimo na jednu od najsjajnijih stranica kalvinske povijesti. Kalvinizam je u Ameriku došao na Mayfloweru, a Bancroft, najveći od američkih povjesničara, proglašava Hodočasničke oce «kalvinima u svojoj vjeri po najizravnijem sustavu».
Poznate i prepoznate osobe
John Endicott, prvi guverner Massachusetts Bay kolonije, John Winthrop, drugi guverner te kolonije, Thomas Hooker, osnivač Connecticuta, John Davenport, osnivač New Haven kolonije i Roger Williams, osnivač Rhode Island kolonije, su bili kalvini.
William Penn je bio učenik hugenota. Procjenjuje se da je od 3 000 000 Amerikanaca u vrijeme američke revolucije, 900 000 bilo škotskog ili škotsko-irskog podrijetla, 600 000 bilo je puritansko engleskog podrijetla, a 400 000 je bilo njemačkih ili nizozemskih reformiranih. Uz to su episkopalni imali kalvinsku vjeroispovijed u svojim Trideset i devet članaka, a i mnogi su francuski hugenoti, također, došli iz zapadnoga svijeta. Tako vidimo da je oko dvije trećine kolonijalne populacije obučavano u kalvinovoj školi.
U svjetskoj povijesti, niti jedan narod nije bio utemeljen takvim ljudima kao što su ovi. Nadalje, ti ljudi nisu došli u Ameriku zbog komercijalne dobiti ili prednosti - već poradi dubokih vjerskih uvjerenja! Čini se da su vjerski progoni u raznim europskim zemljama predostrožno korišteni za odabir najnaprednijih i prosvjetljenijih ljudi za kolonizaciju Amerike.
Opće je priznato da su Englezi, Škoti, Njemci i Nizozemci bili najradišniji ljudi Europe. Za pamćenje je kako su puritanci, koji su činili veliku većinu doseljenika u Novoj Engleskoj, donijeli sa sobom kalvinsku reformaciju, bili istinski posvećeni nauku velikih reformatora, te imali averziju prema formalizmu i ugnjetavanju - bilo u Crkvi ili u državi - u Novoj Engleskoj kalvinizam je ostao vladajuća teologija tijekom cijelog kolonijalnog razdoblja.
Zbog takove pozadine ne bi smo se trebali iznenaditi kada što su prezbiterijanci zauzeli vrlo istaknutu ulogu u američkoj revoluciji. Naš povjesničar Bancroft, tvrdi: "Revolucija iz 1776. godine, koliko je bila pod utjecajem religije, bila je prezbiterijanska mjera. To je bio prirodni izdanak načela koja je prezbiterijanizam Starog svijeta posadio u svoje sinove: engleske puritance, škotske 'savezničare', francuske hugenote, nizozemske kalvine i prezbiterijance iz Ulstera".
Prezbiterijanci su bili tako intenzivni, univerzalni, i predani u svojoj revnosti za slobodu da se rat u Engleskoj spominje kao "prezbiterijanska pobuna." Gorljivi kolonijalni zagovornik kralja Georgea III. pisao je kući: "Ja stavljam svu krivnju za ove izvanredne postupke na prezbiterijance. Oni su bili glavno i osnovno oruđe u svim tim gorućim problemima. Oni uvijek djeluju i uvijek će i djelovati protiv vlade iz tog nemirnog i burnog anti-monarhističkog duha koji ih je uvijek posvuda odlikovao." Kada je vijest o "ovim izvanrednim postupcima " stigla u Englesku, premijer Horace Walpole rekao je u Parlamentu, "Rođakinja Amerika je pobjegla s prezbiterijanskim župnikom " (John Witherspoon, predsjednik Princetona, potpisnik deklaracije o nezavisnosti).
Povijest je elokventna u izjavi da je američka demokracija rođena iz kršćanstva, te da je to kršćanstvo bio kalvinizam! Veliki revolucionarni sukob koji je rezultirao u formiranju američke nacije, proveden je uglavnom sa strane kalvina, od kojih su mnogi bili obučeni u strogo prezbiterijanskom koledžu na Princetonu, i ovaj narod je njihov dar svim ljudima koji vole slobodu.
J.R. Sizoo piše: "Kada je Cornwallis bio doveden do konačnog povlačenja i predaje kod Yorktowna, sve pukovnije kolonijalne vojske, osim jedne, su bili prezbiterijanske starješine. Više od polovice svih vojnika i časnika američke vojske za vrijeme revolucije su bili prezbiterijanci."
Svjedočanstvo Emilio Castelara, slavnog španjolskog državnika, govornika i učenjaka, je zanimljivo i vrijedno. Castelar je bio profesor filozofije na Sveučilištu u Madridu prije nego što je ušao u politiku, te bio postavljen predsjednikom republike koju su uspostavili Slobodnjaci 1873. godine. Kao rimokatolik, mrzio je Calvina i kalvinizam. On kaže: "Bilo je potrebno za republikanski pokret da dođe moralnost još stroža od lutherove, moralnost Calvina, i Crkva više demokratska od njemačke, Crkva u Ženevi. Anglo-saksonska demokracija ima za svoje podrijetlo knjigu primitivnog društva - Bibliju. To je proizvod ozbiljne teologije usvojene od nekoliko kršćanskih bjegunaca u sumornim gradovima Nizozemske i Švicarske, gdje zlovoljna sjena Calvina još luta ... I ona ostaje mirno u svojoj grandioznosti, tvoreći najdostojniji, najmoralniji i najprosvjetljeniji dio ljudske rase."
Motley kaže: "U Engleskoj su sjemena slobode, umotana u kalvinizam i nagomilana kroz mnoge godine kušnje, konačno bila suđena da plutaju iznad kopna i mora, te snose najveće žetve umjerene slobode za velika commonwealths koje su još bila nerođena." Kalvini su osnovali commonwealths Engleske, Nizozemske i Amerike." Nastavlja: "za društvene slobode Engleske, Nizozemske i Amerike su odgovorni kalvini, više nego bilo koja druga skupina ljudi."
Svjedočanstvo drugog poznatog povjesničara, Francuza Taine, koji nije bio vjernik, vrijedno je razmatranja. U vezi kalvina je zapisao: "Ovi ljudi su pravi heroji Engleske. Utemeljili su Englesku, unatoč korupcije Stuarta: izvršavanjem dužnosti, provođenjem pravde, upornim radom, obranom prava, otpornošću na ugnjetavanje, osvajanjem slobode, i suzbijanjem poroka. Utemeljili su Škotsku, utemeljili su Sjedinjene Države; u ovaj dan, oni po njihovim potomcima, utemeljuju Australiju i koloniziraju svijet."
U svojoj knjizi, "Vjeroispovijest prezbiterijanaca," E.W. Smith pita u vezi američkih kolonista: "Gdje su naučili ta besmrtna načela prava čovjeka, ljudske slobode, jednakosti i samouprave; na kojima su utemeljili svoju Republiku, a koja danas tvore prepoznatljivu slavu naše američke civilizacije? U školi Calvina su ih naučili! Tamo ih je suvremeni svijet naučio. Tako povijest poučava".
Sada ćemo uzeti na razmatranje utjecaj koji je Prezbiterijanska Crkva kao Crkva imala u formiranju Republike. "Prezbiterijanska Crkva," rekao je dr. W. H. Roberts u svom govoru pred Glavnom skupštinom, "bila je tri četvrt stoljeća jedini predstavnik na ovom kontinentu republikanske vlade kako je sada organizirana u narodu.". Onda nastavlja: "Od 1706. do početka revolucionarne borbe jedino tijelo u postojanju koje je stajalo za našu sadašnju nacionalno političku organizaciju bila je Opća Sinoda (The General Synod) Prezbiterijanske Crkve Amerike.
Ona je sama među crkvenim i političkim kolonijalnim organizacijama izvršavala vlast, izvedena od samih kolonista, nad tijelima Amerikanaca razasutih po svim kolonijama od Nove Engleske do Georgie. Kolonije u 17. i 18. stoljeću, treba se napomenuti, dok su sve ovisile o Velikoj Britaniji, bile su neovisne jedna o drugoj. Takvo tijelo poput Kontinentalnog kongresa nije postojalo do 1774. godine. Vjersko stanje u zemlji bilo je slično kao i političko. Kongregacionalne Crkve Nove Engleske nisu bile povezane jedna s drugom i nisu imale ovlasti odvojeno od civilne vlade.
Episkopalna Crkva je bila bez organizacije u kolonijama, ovisila je o Anglikanskoj Crkvi u Engleskoj za podršku i službu, te je bila odana britanskoj monarhiji. Reformirana Nizozemska Crkva nije postala učinkovita i neovisna organizacija do 1771, a Njemačka Reformirana Crkva nije dostigla to stanje do 1793. godine. Baptististi su bile zasebne organizacije, metodisti su praktički bili nepoznati, a kvekeri su bili van borbenog ustroja."
Delegati su se sastajali svake godine na Općoj Sinodi, a kako nam dr. Roberts kaže, Crkva je postala "veza sjedinjenja i korespondencije između velikih elemenata u populaciji podijeljenih kolonija." "Je li onda čudo", nastavlja, "da su se pod njezinim njegujućim utjecajem osjećaji istinske slobode, kao i načela zdravog evanđelja, propovijedala na cijelom teritoriju od Long Islanda do Južne Karoline, te se je svega osjećaj jedinstva između kolonija polako, ali sigurno, počeo stvarati?
Vezano uz podrijetlo nacije, ne može se previše naglaska staviti na utjecaj te crkvene republike, koja je od 1706. do 1774. bila jedini predstavnik, na ovom kontinentu, u potpunosti razvijenih saveznih republičkih institucija. Sjedinjene Američke Države mnogo duguju najstarijoj, od američkih republika, Prezbiterijanskoj Crkvi."
Dakako, ne tvrdi se kako je Prezbiterijanska Crkva bila jedini izvor iz kojeg su proizašla načela na kojima je utemeljena Republika, ali se tvrdi da su načela koja se nalaze u Westminster Standards bili glavni temelj za republiku, te da je "Prezbiterijanska Crkva prvi put u ovoj zemlji takvu vrstu vlasti, u skladu s kojom je Republika i organizirana: podučavala, prakticirala, i održavala u punini." (Roberts).
Sinoda koja se sastala u Philadelphiji 1775.g. bila je prvo vjersko tijelo koje je otvoreno i javno proglasila odvajanje od Engleske. Pozivala je ljude, pod svojom nadležnosti, da učine sve u svojoj moći kako bi se promicao kraj kakav su imali u vidu, te ih je pozvala da mole za Kongres koji je tada zasjedao.
Episkopalna Crkva je tada još uvijek bila ujedinjena s Anglikanskom Crkvom u Engleskoj, i protivila se revoluciji. Međutim, znatan broj pojedinaca unutar te Crkve se ozbiljno zalagao za neovisnost i dali su svoje bogatstvo i utjecaj da ju osiguraju. Treba, također, imati na umu da je vrhovni zapovjednik američke vojske, "otac naše države", bio član njezina kućanstva. Sam Washington je prisustvovao i naredio svim svojim ljudima da prisustvuju službama njegovih kapelana, koji su bili svećenici različitih crkava. Dao je četrdeset tisuća dolara za uspostavu Prezbiterijanskog koledža u svojoj rodnoj državi, koji je u čast tog dara uzeo njegovo ime i postao Washington koledž.
Mecklenburg deklaracija
N.S.McFetridge je rasvijetlio još jedan veliki razvoj revolucionarnog razdoblja. Radi točnosti i potpunosti opsežno ga citiramo.
"Još jedan važan čimbenik u pokretu neovisnosti," kaže on, "bilo je ono što je poznato kao Mecklenburg deklaracija, koju su proglasili škotsko-irski prezbiterijanci Sjeverne Karoline, 20. svibnja 1775, više od godinu dana prije Deklaracije (neovisnosti) Kongresa".
Bio je to svjež, srdačan pozdrav škotskih-Iraca njihovoj braći u borbi na sjeveru, i njihov hrabar izazov engleskoj vlasti. Oni su budno promatrali napredak borbe između kolonija i Krune, a kad su čuli za govor iznesen od strane Kongresa Kralju, proglašavajući kolonije u stvarnoj pobuni, smatrali su da je vrijeme da domoljubi progovore.
Sukladno tome, okupili su predstavničko tijelo u Charlotte, NC, koje je jednoglasnom odlukom proglasilo ljude slobodnima i neovisnima, te da su svi zakoni i povjerenstva od kralja odsad ništavni i nevažeći. U njihovoj Deklaraciji bile su takve odluke kao što su ove: "Ovim putem raspuštamo političke veze koje su nas vezale uz matičnu državu, te se oslobađamo od svake odanosti britanskoj kruni. (....) Ovim putem se proglašavamo slobodnim i neovisnim narodom; jesmo, i po pravu bi trebali biti, suverena i samoupravna skupština, pod kontrolom nijedne druge moći osim one našeg Boga i opće vlade Kongresa; koju se svečano obvezujemo jedni drugima očuvati međusobnom suradnjom i našim životima, našim bogatstvom i našom najsvetijom čašću. "
Ta skupština je bila sastavljena od dvadeset i sedam nepokolebljivih kalvina, od kojih su samo jedna trećina bili starješine u Prezbiterijanskoj Crkvi, uključujući predsjednika i tajnika, a jedan je bio prezbiterijanski klerik. Čovjek koji je sastavio taj slavni i važan dokument je bio tajnik, Ephraim Brevard, starješina Prezbiterijanske Crkve koji je diplomirao u Princeton koledžu.
Bancroft o tome kaže da je to ''po djelovanju, deklaracija, kao i kompletan sustav vlasti.'' (US Hist. VIII, 40). Poslana je posebnim glasnikom kongresu u Philadelphiji, a objavljena u Cape Fear Mercury, te široko rasprostranjena po cijeloj zemlji. Naravno, brzo je stigla i do Engleske, gdje je postala uzrok velikog uznemirenja.
Utjecaj na Deklaraciju o neovisnosti i ustroj SAD-a
"Identitet sentimenta i sličnost izražavanja u ovoj deklaraciji i Deklaraciji o neovisnosti koju je napisao Jefferson nije mogla pobjeći od oka povjesničara, stoga Tucker, u svom djelu Život Jeffersona, piše: ''Svatko mora biti uvjeren da je jedan od tih radova morao biti posuđen iz drugog. No, sigurno je da Brevard nije mogao 'posuditi' od Jeffersona, jer on je pisao više od godinu dana prije Jeffersona, stoga Jefferson, prema njegovom biografu, mora da je 'posudio' od Brevarda.''
No, to je bio sretan plagijat, zbog kojeg će mu svijet rado oprostiti. Ispravljajući svoj prvi nacrt deklaracije može se vidjeti, barem na nekoliko mjesta, da je Jefferson izbrisao izvorne riječi i umetnuo one koje se prvo nalaze u Mecklenberg Deklaraciji. Nitko ne može sumnjati da je Jefferson imao Brevardove rezolucije pred sobom kad je pisao svoju besmrtnu Deklaraciju. "
Ova izrazita sličnost između načela navedenih u ustroju i upravi Prezbiterijanske Crkve i onih navedenih u Ustavu SAD-a izazvala je mnogo komentara. "Kad su očevi naše Republike sjeli da osmisle sustav predstavničke i popularne vlade", kaže dr. E.W. Smith, "njihov zadatak nije bio tako težak kao što su neki zamišljali. Imali su model po kojemu su radili."
"Da se pita prosječnog američkog građanina tko je bio osnivač Amerike, pravi tvorac naše velike Republike, mogao bi biti zbunjen. Možemo si zamisliti njegovo čuđenje slušajući odgovor od poznatog njemačkog povjesničara, Ranke, jedan od najmudrijih znanstvenika današnjice. Ranke kaže, 'John Calvin je virtualni osnivač Amerike.' "
D'Aubigné, čija je Povijest reformacije klasik, piše: "Calvin je bio utemeljitelj najveće od republika. Hodočasnici koji su napustili svoju zemlju za vrijeme vladavine Jamesa I. i stigli na pusto tlo Nove Engleske, uspostavili nastambe i moćne kolonije, bili su njegovi sinovi, njegovi izravni i legitimni sinovi, i taj američki narod koji smo vidjeli kako raste strahovitom brzinom dići se kao i njezin otac, skromni reformator na obali jezera Leman.".
Dr. E.W. Smith piše: "Ta revolucionarna načela republikanske slobode i samouprave, poučavana i utjelovljena u sustavu Calvina, dovedeni su u Ameriku, i u ovu novu zemlju u kojoj su urodile toliko silnu žetvu; čijim rukama su posađene? – 'rukama' Kalvina! Vitalni odnos Calvina i kalvinizma s osnivanjem slobodnih institucija u Americi, koliko god čudno možda zvučala nekim ljudima izjava Ranke-a, je priznata i utvrđena od strane povjesničara svih zemalja i vjeroispovijesti.".
Sve ovo je shvaćeno i priznato od strane utjecajnih i filozofskih povjesničara kao što je Bancroft, koji, koliko god daleko bio od toga da bude kalvin, po svojim uvjerenjima, jednostavno naziva Calvina "Ocem Amerike" i dodaje: "Onaj tko neće iskazati čast sjećanju i poštovati utjecaj Kalvina ne zna baš mnogo o podrijetlu američke slobode.".
Kad se sjetimo da su dvije trećine stanovništva u vrijeme Američke revolucije bili obučavani u školi Calvina i kada se sjetimo kako su se ujedinjeno i entuzijastično kalvini trudili oko neovisnost, lako možemo vidjeti koliko su samo gore navedena svjedočanstva istinita.
Za vrijeme Revolucije, u SAD-u skoro uopće nije bilo metodista, a Metodistička Crkva nije bila službeno organizirana u Engleskoj do 1784. godine, što je bilo tri godine nakon što je Američka revolucija završila. John Wesley, koliko god velik i dobar bio, bio je torijevac i bio je protiv političkog otpora. Pisao je protiv američke ''pobune'', ali je prihvatio providnostni ishod. McFetridge kaže: "Metodisti su jedva imali ikakvo uporište u kolonijama kada je rat započeo. Godine 1773. imali su oko stotinu šezdeset članova. Njihovi župnici su skoro svi, ako ne i svi, bili iz Engleske te odlučni podupirači Krune protiv američke neovisnosti. Stoga kada je izbio rat, oni su bili primorani pobjeći iz zemlje. Njihova politička gledišta su, naravno, bila u skladu sa onima njihovog velikog vođe, John Wesley-a, koji je koristio moć svoje elokventnosti i utjecaja protiv neovisnosti kolonija.'' (Bancroft, Hist. U.S., Vol. VII, p.261.) On nije predvidio kako će upravo neovisna Amerika postati polje na kojemu će njegova plemenita crkva žeti najveće žetve, te da baš u toj Deklaraciji kojoj se toliko uporno protivio leži sigurnost slobode njegovih sljedbenika.
